Tag Archive for: imidž

Ko radi PR za PR?

Dan nakon što je predsednik Srbije izjavio: „Nije ’Simpo’ PR agencija“ naša  Plava frajla  je u taksiju  vrlo jednostavno skapirala šta znači raditi u profesiji koja ima, hm, pa recimo ne dovoljno dobar imidž.  „Aha, radiš u PR agenciji?“ – pitao je taksista posle nekoliko minuta ćaskanja – „ A, vi ste oni što ne rade ništa, a mlate veliku lovu?!“

Ne kažemo, naravno, da je predsednikov rezon direktno uticao na taksistu ali je ova koincidencija zgodna ilustracija za – sliku naše profesije u javnosti. Bolno je očigledno – „da je imidž struke, kojoj je imidž jedna od ključnih aktivnosti, veoma nizak“ (rečenica je, uz male izmene,  preuzeta iz bloga Dragane Đermanović  čija je primarna tema bila reputacija jedinog strukovnog udruženja u Srbiji).

Percepcija javnosti o tome ko su ljudi koji se bave odnosima s javnošću je, malo je reći, kontaminirana predrasudama i stereotipima. Mi smo se, nekako, navikli na to i čini se da se niko ne trudi da, po tom pitanju, nešto menja. Paradoks je očigledan; bavimo se komunikacijom drugih a ne komuniciramo o sebi.

No, ovo pitanje ne muči samo srpske stručnjake za odnose s javnošću, ako je to ikome za utehu. Loš imidž imaju i kolege u svetu i baš tom temom se pozabavio i Fortune magazine.  Taj tekst nas je inspirisao da i mi sa vama podelimo razmišljanja o tome šta „ne ide na ruku“ našoj profesiji:

  • Teško je vrednovati rezultat. Lepo je videti objavu u medijima, ali dobiti konkretne podatke i dovesti u vezu potrošen novac za PR kampanju i rezultate je težak zadatak. Situacija je bolja kada je reč o online komunikaciji, može se pratiti koliko je ’priča’ zaživela, kakve su reakcije, u određenim okolnostima i da li je neko sledeći linkove nešto i kupio (kada je reč o PR-u proizvoda i usluga) no zbog raznih načina na koje se ’može prevariti sistem’ (mreže lažnih profila, plaćenje po kliku i sl.) i rezultati u ovom segmentu nisu neupitni.
  • Profesija ima lošu reputaciju među novinarima. Iako je značajan broj PR menadžera koji iza sebe imaju novinarsko iskustvo, često postoji potpuno nerazumevanje između ove dve profesije. Neretko novinari doživljavaju PR-ovce kao likove koji ih zatrpavaju nepotrebnim i nerelevantnim informacijama, koji pokušavaju da proguraju pošto-poto svoje teme, koji se javljaju samo kada im nešto treba. Ali hajde da, samo hipotetički, zamislimo jedan dan kada ljudi iz PR struke ne bi radili baš ništa, kada ne bi u redakcije stiglo ni jedno saopštenje, niti poziv na konferenciju za novinare nijedne institucije, javne ličnosti, privrednog subjekta, organizacije…baš ništa. Kako bi izgledale novine ili vesti tog dana?
  • Ne možeš od babe praviti devojku.  Neki nas baš tako vide:  kao ljude koji to pokušavaju da urade, da odluke menadžmenata svoje kompanije, ili svog klijenta predstave kao pozitivne, čak i kada su one daleko od toga. „Javna percepcija organizacije stvara se 90 odsto na osnovu onoga što radi i 10 odsto na osnovu onoga što kaže.“- smatrao je Arthur W. Page, rodonačelnik korporativnog PR-a.  Mogli bismo se složiti sa njim. Bez obzira na to koliko se veštine i znanja uloži da se značenje određenih akcija definiše na jedan način, postoje realna ograničenja.
  • Ljudi ne znaju šta je PR. Koliko puta ste se sreli sa ljudima kojima uopšte nije bilo jasno šta vi to u stvari radite? Kada ljudi nemaju jasnu sliku, lako će prihvatiti neku površnu i samim tim iskrivljenu.

Jasno je, dakle, da i kolege u svetu imaju slične probleme. Može li se nešto uraditi?Možda bi mogli da poradimo malo na svom imidžu makar tako što ćemo mi sami reći – šta (ni)je PR?

Možda bi, recimo, pomoglo međusobnom razumevanju novinara i menadžera za odnose sa javnošću kada bi redakcije birale najPR, pa da vidimo šta su, iz žurnalističke perspektive poželjne prakse, a možda bi i neki zajednički skup svih nas Ljudi od reči, jer to i jedni i drugi jesmo, pomogao boljem razumevanju.

Sigurno bi ugled struke među klijentima ali i među novinarima bio veći kada bi se uvek jasno definisali ciljevi i time sprečila nerealna očekivanja. Mi se trudimo da se „stavimo u cipele“ klijenta – možda bi mogli da se „stavimo u cipele novinara“, ili bi oni mogli da obuju naše? Na jedan dan, što da ne?

Možda…

Javnost nije „nežna“ ni prema drugim profesijama –  javna percepcija o lekarima, profesorima, političarima, poslanicima ali i majstorima ili vozačima – a posebno percepcija o novinarima – nije baš pozitivna, zar ne? Ipak, svaki zid steretipa se sruši nakon razgovora sa predanim, osećajnim i stručnim lekarom. Znate da je „vaš“ lekar dobar, ma najbolji. Isto tako se ruše i zidovi izgrađeni od nekih drugih stereotipa i predrasuda – kad imate profesionalca na strani PR-a i profesionalca u medijima – sve je mnogo jednostavnije.